Bogojavljanje u Srbiji danas je gotovo nezamislivo bez plivanja za Časni krst. Teško je setiti se kako je ovaj praznik izgledao pre dvadesetak godina, kada se na obalu reke okupljalo nekoliko desetina vernika, tiho, bez kamera, bez bine, bez spikera koji odbrojavaju start. Danas su tu reflektori, dronovi, sponzorski baneri, televizijski prenosi i hiljade okupljenih – više nalik velikom javnom događaju nego liturgijskom prazniku.
I upravo tu počinje pitanje koje se svake godine iznova nameće: da li je suština Bogojavljanja ostala u prvom planu, ili je potisnuta formom, adrenalinom i slikom za naslovnu stranu?
Teolozi već godinama podsećaju na činjenicu koju javnost često zaboravlja ili svesno ignoriše – plivanje za Časni krst nije drevni crkveni obred. To nije zapovest, nije dogma, nije deo liturgijskog poretka. Reč je o narodnom običaju novijeg datuma, koji je vremenom dobio snažnu simboliku, ali nikada nije bio srž praznika.
Suština Bogojavljanja nalazi se u krštenju Isusa Hrista u Jordanu, u trenutku kada se, prema hrišćanskom učenju, Bog prvi put javlja svetu kao Sveta Trojica. U tom događaju nema nadmetanja, nema publike, nema pobednika. Ima voda, molitva i tišina. Ima trenutak u kojem se čovek ne dokazuje drugima, već suočava sa sobom.
A danas? Danas se često čini da je najvažnije ko je prvi doplivao, ko je podigao krst visoko iznad glave, ko je imao „najdramatičniji“ izlazak iz ledene vode. Fotografije se dele brže nego molitve, a snimci se gledaju više nego što se praznik razume.
Ipak, priča nije jednostavna i ne može se svesti na puku osudu.
Razgovarajte sa učesnicima i dobićete sasvim drugačiju sliku. Za mnoge od njih, ulazak u ledenu vodu nije stvar prestiža, već zaveta. Neko ulazi zbog bolesti koja je prošla, neko zbog deteta koje se rodilo, neko zbog tuge koju nosi, a neko zato što veruje da je to njegov način da zahvali ili da zamoli. Za te ljude, publika na obali ne postoji – ili barem ne bi trebalo da postoji.
U tom smislu, plivanje za Časni krst može biti duboko lični čin, gotovo ispovest bez reči. Problem nastaje onda kada lično postane javno, a javno – tržišno. Kada se vera meri aplauzom, a duhovnost brojem pregleda.
Crkva se, zvanično, prema ovom običaju odnosi uzdržano. Ne osporava ga, ne zabranjuje, ali stalno podseća: Bogojavljanje ne sme postati folklorni spektakl. Nije poenta u snazi mišića, već u snazi vere. Nije poenta u tome da se vidi ko je najhrabriji, već ko je spreman na unutrašnju promenu.
Možda je pravo pitanje manje o tome da li plivanje treba da postoji, a više o tome kako mu pristupamo. Da li smo na obali da bismo svedočili veri – ili da bismo se zabavili? Da li ulazimo u vodu zbog Boga – ili zbog slike koja će sutra osvanuti na društvenim mrežama?
Granica između vere i spektakla nije u vodi. Ona je u motivu. I svake godine, iznova, svako od nas mora sam sebi da odgovori na to pitanje – bilo da stoji na obali ili ulazi u reku.
