Na prelazu iz rata u mir, 1918. godine, Evropa je ličila na ogroman, umoran front koji je konačno prestao da puca. Prvi svetski rat je završen, a iz tog haosa izlazio je i čovek koji je već za života ušao u vojnu legendu — Stepa Stepanović.
Bio je jedan od onih komandanata koji nisu pravili razliku između sebe i vojske. Na Solunskom frontu, tokom proboja u septembru 1918. godine, Druga armija pod njegovom komandom postala je ključni deo operacije koja je ubrzala slom Centralnih sila na Balkanu. To je bio trenutak kada se rat, bar na ovom prostoru, prelomio nepovratno.
Ipak, nakon pobede nije došao luksuz ni slava u mirnodopskom smislu, već povratak u tišinu.
Tek 1920. godine, dve godine posle završetka rata, Stepa Stepanović zvanično odlazi u penziju. I tu počinje ono što ga možda najbolje opisuje kao čoveka, a ne samo kao vojskovođu.
Država mu je nudila ono što se u takvim vremenima “podrazumeva”: priznanja, povlastice, poklone. On je, gotovo tvrdoglavo, sve to odbijao. Nije želeo da iz pobede izađe sa ličnim bogatstvom, jer je smatrao da je vojnik već plaćen onim što je uradio za zemlju.
Njegov jedini pravi dom van službe bila je porodična kuća u Kumodražu, gde su živela njegova braća i bavila se zemljoradnjom. Umesto državnih vila i privilegija, živeo je jednostavno — u kući svog tasta Veselina Milanovića u Čačku.
Savremenici su ga opisivali gotovo neprijatno doslednog u tome da ne uzima ništa za sebe. Kao da je živeo pod pravilom koje ne ostavlja mnogo prostora za tumačenje: otadžbini se daje sve, a od nje se ne uzima ništa.
U toj priči pojavljuje se i jedan detalj koji ga dodatno ogoljava kao čoveka.
Njegova kobila Vila bila je stara, istrošena, i u vojničkim krugovima već viđena kao “neupotrebljiva”. Ali za Stepu Stepanovića nije bila stvar upotrebljivosti, nego sećanja. Nosila ga je kroz bitke, kroz ratne godine, kroz sve ono što se ne piše u zvaničnim izveštajima.
Kada je došao trenutak penzionisanja, tražio je od države samo jedno: da mu se Vila pokloni. Mnogi su to dočekali sa čuđenjem, neki sa podsmehom, ali je odluka na kraju prihvaćena.
Tako je kobila, koju su drugi odavno otpisali, ostala uz njega.
Godine su prolazile. Vila je živela tiho, gotovo neprimetno, na imanju u Čačku, zajedno sa vojvodom koji je jednako tiho odbijao da postane “ugledni penzioner” u onom raskošnom, državničkom smislu.
A onda dolazi 27. april 1929. godine.
Tog dana, kada je Stepa Stepanović preminuo, priča dobija svoju završnu sliku. U trenutku kada je njegovo telo trebalo da bude ispraćeno na groblje, upravo Vila — već stara, slepa, ali i dalje prisutna — bila je upregnuta u kola koja su nosila kovčeg.
Tako je konj koji je nekada pratio vojvodu u rat, završio kao poslednji “pratioc” u miru.
I nije to samo anegdota. To je zatvaranje jednog kruga u kojem se vidi čitav karakter jednog vremena i jednog čoveka: od bojišta Solunskog fronta do skromne povorke u Čačku, od ratne slave do gotovo asketske jednostavnosti.
U toj slici nema potrebe za dodatnim ukrasima. Dovoljno je ono što je ostalo zabeleženo: vojnik koji je odbio da uzme više nego što je smatrao da mu pripada — i kobila koja ga je, na kraju, ispratila do samog kraja.
