Sneg se mešao s blatom, a blato s krvlju. I nije se više znalo gde prestaje zemlja, a gde počinje čovek.
Kolubara je tekla mutno, otežalo, kao da i sama nosi na sebi teret svega što je tih dana videla.
U rovovima, tišina je bila teža od topovske grmljavine. Svaki vojnik znao je da će sledeći dan možda biti poslednji, ali niko o tome nije govorio. Ćutanje je postalo navika, kao molitva bez reči.
Petar, vodnik iz sela pod Bukuljom, sedeo je kraj improvizovanog krsta načinjenog od dve grančice. U zemlji ispred njega ležao je njegov brat, Stevan — mlađi tri godine, ali s istim očima, istim rukama, istim osmehom koji je znao da ućutka i najtamniji dan.
Pogledao je preko reke. Neprijateljski položaji nisu se videli, ali su bili tu — osećali su se u vazduhu, u tom hladnom mirisu baruta i dima.
Jedan stari narednik priđe mu i reče:
— Ne idi, Petre. Još nije sigurno. Topovi se mogu vratiti svakog časa.
Petar ne odgovori. Samo spusti pogled na lopatu.
Zemlja je bila tvrda, promrzla. Svaki udar lopatom zvučao je kao kucanje na vrata neba.
Kopao je dugo, dok mu prsti nisu poplaveli, a dah postao težak. Kad je najzad završio, spustio je brata pažljivo, kao dete.
— Eto, Stevane… sad si opet kod kuće — šapnuo je.
U džepu svog šinjela pronašao je parče hartije, staro i izgužvano. Na njemu su bile reči koje je Stevan napisao nekoliko dana ranije:
„Ako poginem, reci majci da nisam imao strah. Samo da sam mislio na njeno ognjište i hleb. Na toplo jutro kad kokoške kljucaju mrvice po avliji. Na to kako ću jednom, kad sve prođe, opet orati našu njivu.“
Petar je dugo gledao te redove. Onda je tiho dodao poslednju grudvu zemlje.
Sneg je padao, nežno, kao da nebo pokušava da zakrpi ono što su ljudi pokidali.
Kada se vratio među svoje, narednik mu je rekao da sutra idu nazad na front. „Nova bitka, nova linija,“ kazao je.
Petar klimnu glavom. Ništa nije rekao.
Te noći, sedeo je kraj logorske vatre.
U plamenu je video plug, konje, i svoje polje u proleće.
Zemlju koju je orao, sada je čuvao.
Ali znao je da će jednog dana opet doći da je ore — samo što će tada i on biti deo nje.
U daljini je odjeknuo top, a Kolubara se zatrese.
Petar ustade, prebaci pušku preko ramena i reče tiho, više sebi nego drugima:
— Za ovu zemlju, sine, i kopamo i ginemo. I svejedno — uvek se u nju vraćamo.
A reka je i dalje tekla, mutna i mirna, kao da nosi u sebi sve njihove tišine.
