Nakon Prvog svetskog rata,Beograd je bio razrušen i opustošen grad. Autrougarska je pokrala sve što se pokrasti moglo u Beogradu,a to nije važilo samo za Beograd već i za celu Srbiju, gde su bugaraski i nemački vojnici sve prevozili u svoje države. Već u prvim danima obrazovane su komisije koje će popisivati oštećene kuće i stepen oštećenja,a pošto se znalo da će spisak biti veliki, određeni su dani po kojima će komisija doći u neku ulicu. U Beogradu,a i u ostalom delu Srbije, vladalo je veliko siromaštvo,pa su iz godine…
Read MoreОзнака: Bilo nekada u Beogradu
Bilo nekada u Beogradu na Svetog Andreja Prvozvanog
Slavu Svetog Andreja Prvozvanog, slavi porodica Karađorđević, a tokom njihove vladavine, u jutarnjim satima, kraljevska porodica išla je na Bogosluženje. Na Bogosluženje obično je kraljevska porodica išla u Sabornu crkvu , ali služeno je i u Dvorskom hramu na Dedinju. Nakon Bogosluženja dolazilo je sveštenstvo na sečenje kolača u Kraljevski dvor. Sečenju kolača pored kraljevske porodice prisustvovali su i predsednik i članovi Vlade Srbije, oficirski vrh, kao i uticajne ličnosti tadašnjeg Beograda i Srbije. Po običaju odlikovao je kralj oficire ili poznate ličnosti za neka dostignuća ili iskazanu hrabrost. Kralju su…
Read MoreMakrena Spasojević : „Udeni ove čarape u grudi,a kada ga nađeš,nadeni na noge mome sinu“
U toku Prvog svetsko rata ,majke koje su poslale svoje jedince da brane Srbiju, pozdravljale su ih preko prvog vojnika kojeg vide ili su ih dozivale nadajući se da su oni upravo nalaze u tom puku koji prolazi pored njihovog sela. Jedna od majki ostala je zapisana u vremenu jer je zajedno sa vojskom po bojištima tražila svoga sina Marinka Spasojevića od majke Makrene Spasojević. „Sine! Možda pored tebe prođe moj sin Marinko,pa mu ti reči da ga majka traži jer zaboravio je nešto da ponese od kuće.“ Zborila je…
Read MoreBeogradske priče: Moje ime je Anđelija
Beogradska priča je inspirisana istinitim događajem. Već i onako izmoren od posla koji počinjem izjutra,a završavam ga kada se gazda udostoji da dođe i da mi plati dan, što je obično kada već fenjeri počinju da uveliko svetle beogradskim ulicama. Silazio sam Durmitorskom ulicom kada začuh,pored vetra koji je neumoljivo nosio hladnoću januarske večeri, plač deteta. Noge već u blato obložene,fenjeri već prekriveni snegom, da jedva razaznajem put kojim trebam ići. Stadoh i krenuh u pravcu plača jer sam osećao kao da samo mene dozivati hoće i kao da ga…
Read MoreGvozdeni puk – Gde kuršum ne udara vojniče?
„Vaše veličanstvo, drugi pešadijski puk „Knjaz Mihajlo” spreman je za komandu!“ – Raportirao je potpukovnik ispred kralja Petra I. Uzdignute glave kraj Petar I prošao je ispred puk želeći da oda svoju čvrstinu ali već kada je zamakao osećao se slabim i želeo je to i da pokaže. „Prošao sam pored vas uzdignute glave ali iznad vaše hrabrosti ne mogu je podići. Ja sam prvi podanik ove zemlje i naroda u njoj. Nisam kralj jer sam hrabriji, veštiji i pametniji. Već sam vaš kralj da vam javim kada idemo napred,…
Read MoreNa mestu kod Stambol kapije će pisati
Vraćali smo se iz crkve kada potrčah preko Trga ali majka viknu: „Miloše netrči preko stambola“ , ljutitim glasom majka me upozori. Zaustavih se začuđeno.Odmahnuh rukama jer nevideh nikakvu opasnost oko sebe.Upitah majku; „Majko, kakvog stambola?“ Ona zastade i prekrsti se,pa nastavi hodom do mene ,dok sam je u nekom strahu očekivao je blizu mene. Zagrli me i čučnu. „Ovde nekada je stajala velika kapija koja je vodila u vanjski svet,a zvali su je Stambol jer je put od nje vodio do Istanbula. Mnogo krvi je ispred i na njoj…
Read MoreBeogradska priča : Poslednji od svoga imena
Ima dana kada se setim priča o mojim precima koje su mi pričali babe i dede i uvek sam se pitao da li sam ih ,poslednji ja,učinio ponosnim bez obzira što u životu nisam učinio ništa toliko veliko što bi se u knjige upisalo. Ni njihove priče nisu u knjigama zapisani ali su učinili toliko hrabrih stvari da sam ja uvek misilio, i mislim, da nisam dostojan da budem poslednji koji će nositi njihovo prezime. Imao sam svojih hrabrih ali i slabih trenutaka ,nekih pogrešnih i nekih pravih. Samo sam…
Read MoreBilo nekada na Uskrs u Beogradu
Majka me rano probudi da ni sunce kroz prozor još nisam video a ni kuću bilo koju beogradsku. Sedeli smo pored ugrejane furune ja i mati, dok otac je u dvorištu uskršnja jaja krio. Majka počne pripremati korpa koja joj bi skoro puna uskršnjih jaja pre nego što pođosmo do crkve. Reče mi da ove godine u porti crkve neće častiti već će otac sve u dvorištu našem pripremiti. Pitah je kada ću jaja početi tražiti što ih otac sakri a ona mi odgovori: „Čujmo prvo radosne vesti koje posle…
Read MoreBeogradski prodavac sutrašnjih novina
Neki bi rekli da su tih ’80-tih godina dobro živeli, i verujem, ali ja nisam jedan od njih. Živeo sam kao nomad sa 11. godina jer nismo imali svoj stan. Moja majka i očuh obijali su prazne stanove kako bi imali gde da spavamo moja sestra i ja. Svaka nedelja drugi stan i druga okolina a vremena za učenje nije ni bilo. U prvom stanu u kojem smo živeli, gde sam i odrastao, nalazio se na Kosančićevom vencu. Garsonjera od nekih 30 kvadrata ili ti jednom sobom, kupatilom i nekom…
Read MoreBilo nekada u Beogradu na Vrbicu
Svi smo se već spremili da u crkvu idemo. U maramicu mi je mama stavila nekoliko grančica vrbice kako bi ih u crkvi osveštali. Kada smo izašli na kaldrme čuli su se zvončići na svakom konju koji je prošao a deca imućnija su trčala sa zvončićima. Male dame su venčiće držale na glavi i to ne samo jedan već nekoliko. One koje su htele da budu sva u cveću čak su i lančiće sebi od cveća izradile. Milena je stajala na uglu ulice i prodavala venčiće od cveća koje je…
Read MoreBilo nekada u Beogradu na Mesne poklade
Moji drugari su večeras spavali u nekadašnjoj Bukurešt mali, a to vidim po njihovoj odeći koja je prljava od blata. Meni se čini da najviše blata je u Bukurešt mali pa čak i kuće od njega grade. Sve je sada o blatnjavom naselju kao daleko sećanje od kada su me gospođa i gospodin uzeli za sina ili kako oni to vole da kažu našao sam sam sebi majku i oca. U nekim trenucima nedostaje mi opet taj svet ali kada se setim čudnih dama,žandara i gospode koje si su pričali…
Read MoreBilo nekada u Beogradu na Oci
Gledao sam kroz prozor moje drugare kako jure za gospodinima i hoće da ih vežu. Poneki od njih odmahnu štapom a poneki samo pogledom zaustavi svaki konop koji bi trebao doneti dar koji će smiriti gladne stomake. Gledaju nas kao bezvredna bića jer majke i oce nepamtimo a oni koji pamte smatrali smo ih srećnim. Uvek sam razmišljao kako sit stomak gladnog nevoli. Mahnem mojim drugarima, onim istim koji kao i ja su bez sećanja na tople roditeljske ruke, ali moja ruka kao senka na hladnom staklu ostade u sobi…
Read MoreBilo nekada u Beogradu: Oci
Gledao sam kroz prozor moje drugare kako jure za gospodinima i hoće da ih vežu. Poneki od njih odmahnu štapom a poneki samo pogledom zaustavi svaki konop koji bi trebao doneti dar koji će smiriti gladne stomake. Gledaju nas kao bezvredna bića jer majke i oce nepamtimo a oni koji pamte smatrali smo ih srećnim. Uvek sam razmišljao kako sit stomak gladnog nevoli. Mahnem mojim drugarima, onim istim koji kao i ja su bez sećanja na tople roditeljske ruke, ali moja ruka kao senka na hladnom staklu ostade u sobi…
Read MoreBilo nekada u Beogradu na Materice
Spavali smo svi ispod kuća koje su gradili razni ljudi, a neki od njih su pričali čudnim jezicima i ponekada smo ih oponašali. Kuće uzdignute od zemlje jer je voda ponekad znala da preplavi naselje i blato da proguta svaki napravljeni trag. Blato, prljavo, ali znalo je da nas ugreje u teškim zimama. Kada bi nam dozvolili ljudi sa čudnim govorom, spavali smo i na stepenicama kako ne bi bili mokri. Ponekada smo sanjarili o kojim novim cipelama ili toploj pogači dok su se naseljima čuli vrisci dama koje su…
Read MoreBilo nekada u Beogradu : Materice
Spavali smo svi ispod kuća koje su gradili razni ljudi a neki od njih su pričali čudnim jezicima i po nekada bi smo ih oponašali. Kuće uzdignute od zemlje jer je voda ponekad znala da preplavi naselje i blato da proguta svaki napravljeni trag. Blato , prljavo, ali znalo je da nas ugreje u teškim zimama. Kada bi nam dozvolili ljudi sa čudnim govorom ,spavali bi smo i na stepenicama kako nebi bili mokri. Ponekada smo sanjarili o kojim novim cipelama ili toploj pogači dok su se naseljima čuli vrisci…
Read MoreBilo nekada u Beogradu na Detinjce
Prolazili su ratovi kroz Beograd kao vetrovi kroz tunele i ostavljali širom Beograda mala bosa stopala. Nosili su košulje za koji broj veći, kao i cipele ako su uspeli da dobiju ili nađu. Sami su se starali o sebi na razne načine u pokušaju da neizgledaju kao siročići. Već u ranim jutarnjim časovima stajali su u blizini kuća, a koje su već mesecima izviđali kako bi videli da li parovi imaju decu. Neki konopčić držali su u ruci i onako slučajno prošli pored kuće u nadi da će ih neko…
Read More