Ulica kneza Miloša je tokom vekova mnogo toga videla — parade, ministre, vojske, ambasadore, požare, pa i bombe. Ali između visokih zdanja, na jednom komadu tla koji kao da izmiče svim mapama, nalazi se kuća o kojoj se retko govori. Ne zbog tajnosti, već zbog straha da se spominjanjem njenog imena priziva nešto što ne voli svetlost.
Kažu da je na tom mestu, tamo negde oko broja pedeset i osam, nekada stajao mali turski karakol, stražara. U njoj se jedne noći, pred sam kraj osmanskog doba, desila pobuna među janjičarima. Nekoliko njih je na licu mesta pogubljeno, a tela su, po priči, zakopana bez obreda. Tlo je od tada imalo rđav glas — majstori su govorili da „zemlja diše naopako“ i izbegavali su da tu kopaju temelje.
Kada su Turci otišli, parcela je godinama ostala prazna, kao rana koju niko ne dodiruje. Tek krajem devetnaestog veka pojavio se trgovac Aleksije S., željan da se vine u viši sloj beogradskog društva. Sagradio je kuću raskošno, sa visokim tavanicama, ukrašenim fasadama i dvorištem koje je trebalo da uđe u gradske priče. Ali čim su se uselili, kao da je tlo podiglo svoju tamnu ruku: najpre je izgorela njegova magaza, prva deca su umrla od bolesti jedne zime, a sam Aleksije se razboleo i morao da proda kuću u žurbi, kao da beži od nečega što ga je pratilo po sobama.
Drugi vlasnik bio je čuveni advokat, poznat po pobedama u sudnici. No, od trenutka kada je pokupio ključeve, sve mu se okrenulo — gubio je spor za sporom, žena mu se razbolela, a poslovni partneri počeli da ga izbegavaju. Tri godine kasnije, kuću je napustio u zoru, ne okrenuvši se.
Za njim je došao pukovnik, čovek vojničke discipline, koji se nije plašio ničega što ima ime. Ali udar ga je zatekao jedne hladne jeseni baš u radnoj sobi na spratu, dok je sedeo za stolom. Porodica je istog meseca zapečatila vrata.
Tridesetih godina kuća je već imala glas koji su prenosile pralje, vodonoše i kočijaši. Govorili su da se noću čuju tupi udarci iz podruma, kao marširanje u mestu. Jedan vodonoša zakleo se da je video čoveka u turskoj uniformi kako stoji u dvorištu i nestaje čim mu se približi. Psi su zavijali ispred kapije i odbijali da uđu. Stariji komšija tvrdio je da se u kući nikada ne može održati svetlost — svaki put kad bi upalio lampu, vetar koji nigde nije mogao da pronađe gasio bi je.
U vreme nemačke okupacije u nju se uselio oficir Vermahta. Zvanično, umro je od srčanog udara. Nezvanično, komšije su te noći čule korake, otvaranje vrata i nešto nalik na sukob. Zapisnik nikada nije pokazan javnosti.
Posle rata, država je uzela kuću pod svoju kontrolu. Pretvorili su je u administrativni prostor, ali arhivari su se stalno žalili da svetla trepere, brave se kvare, a vrata se otvaraju sama. Nekoliko zaposlenih odbilo je da radi u podrumu jer su „čuli nekoga kako šeta“, iako je prostor bio zaključan i prazan.
Radnici su obično samo slezli ramenima i govorili:
„Tamo dole tlo ne voli papire.“
A o gore, na spratu, da ne pričaju.
Vremenom je kuća prestala da menja vlasnike, jer niko više nije imao hrabrosti da je kupi. Danas je u upotrebi, ali retko ko zna ko tačno unutra radi i živi. Fasada je obnovljena, dvorište sređeno, ali stari Beograđani kažu da noću, naročito kada je magla sa Save gusta, kuća deluje kao da je stara stotinu godina više nego što jeste.
A ako pozorno slušaš, kažu, i dalje možeš da čuješ tupi korak iz podruma — ritam koji nikada nije našao mira.
Možda su to samo creva starih cevi.
Možda je to samo mašta.
A možda, kako kažu najstariji u ulici…
…ima kuća koje ne primaju gospodare.
I ova je jedna od njih.
