Kada se pomene železnica u Beogradu, najčešće se govori o nekadašnjoj Glavnoj železničkoj stanici na Savskom trgu, otvorenoj 1884. godine. Međutim, razvoj železničkog saobraćaja nije podrazumevao samo prevoz putnika. Beogradu su bile potrebne i posebne stanice za prijem robe, istovar uglja, građevinskog materijala, žitarica i druge robe od koje je zavisilo snabdevanje grada.
Jedna od najzanimljivijih takvih stanica nalazila se na Dorćolu, uz Dunav. Bila je poznata kao železnička stanica Beograd–Dunav.
Njena istorija otkriva manje poznatu stranu razvoja Beograda: vreme kada su industrija, rečni brodovi i železnica zajedno oblikovali čitave gradske četvrti.
Od industrijske pruge do međunarodnih vozova
Priča počinje krajem XIX veka, kada je Beograd počeo intenzivnije da razvija industriju na dunavskoj obali.
Godine 1898. izgrađena je pruga prema beogradskoj klanici, duga približno 7,5 kilometara. Njena osnovna namena bila je prevoz robe. Železnički koloseci povezivali su industrijske pogone i skladišta na dunavskoj strani sa ostatkom železničke mreže. U blizini su se razvijale tekstilna industrija, prerada drveta i proizvodnja građevinskog materijala.
Železnica je tada predstavljala važan uslov industrijskog razvoja. Fabrika nije morala da se nalazi neposredno uz rečno pristanište da bi primala sirovine ili otpremala gotove proizvode. Roba se mogla pretovariti iz vagona na brodove, ili obrnuto, što je olakšavalo trgovinu sa drugim delovima zemlje i inostranstvom.
Ipak, ovde je važno napraviti razliku. Prvobitna industrijska pruga nije isto što i kasnija železnička stanica Beograd–Dunav.
Današnja poznata stanična zgrada nastala je između 1931. i 1935. godine, tokom izgradnje železničke veze Beograda sa Pančevom. Projektovana je u Odeljenju za građenje železnica Ministarstva saobraćaja, u modernističkom stilu. Podignuta je dvospratna stanična zgrada, a uz nju i jednospratni objekat za stanovanje železničkog osoblja.
Iako je prevoz robe ostao veoma važan, nova stanica bila je namenjena i putničkom saobraćaju.
Most koji je promenio značaj stanice
Presudan događaj bio je završetak železničkog mosta preko Dunava, današnjeg Pančevačkog mosta, 1935. godine.
Do tada je dunavska železnička veza na beogradskoj strani imala pre svega lokalni i industrijski karakter. Izgradnjom mosta omogućena je neposredna železnička veza Beograda sa Banatom.
Pruga Beograd–Dunav – Pančevo otvorena je za saobraćaj 11. novembra 1935. godine. Time je Dunav stanica postala važna polazna tačka putničkih vozova prema Pančevu, Vršcu i Zrenjaninu, a preko dalje povezanih pruga i prema Temišvaru i Bukureštu.
To je značilo da Beograd nije imao samo jednu važnu putničku železničku stanicu. Dok je Glavna stanica na savskoj strani predstavljala centralnu tačku međunarodnih i domaćih veza, Dunav stanica je imala posebnu ulogu u povezivanju grada sa prostorom severno od Dunava.
Tokom Drugog svetskog rata železnička infrastruktura pretrpela je velika oštećenja. Posle obnove mosta i pruga, Dunav stanica nastavila je da služi putnicima i privredi.
Decenijama su odatle polazili vozovi prema Banatu, a kroz njenu istoriju beleže se i međunarodne veze. Poslednji putnički voz sa Dunav stanice krenuo je 30. juna 2018. godine, u 9.48 časova, prema Vršcu, čime je završeno jedno dugo razdoblje beogradskog železničkog saobraćaja.
Šta nam ova stanica govori o starom Beogradu?
Njena istorija pokazuje koliko je izgled grada bio povezan sa potrebama privrede. Donji Dorćol nije oduvek bio prostor kakav danas poznajemo. Bio je važna industrijska i saobraćajna zona, sa fabrikama, skladištima, kolosecima i radnicima koji su svakodnevno održavali gradsko snabdevanje.
Na tom prostoru postojale su i druge železničke stanice i pretovarne tačke, među njima Beograd – Donji grad, koje ne treba poistovećivati sa Dunav stanicom. Njihove različite funkcije svedoče o složenosti nekadašnjeg železničkog čvora.
Kada je grad počeo da se širi, a industrija da se izmešta iz centralnih područja, menjala se i uloga tih pruga. Ono što je nekada bilo neophodno za razvoj privrede postepeno je postajalo prepreka drugačijem uređenju dunavske obale.
Zato Dunav stanica predstavlja mnogo više od napuštene železničke zgrade. Ona je svedočanstvo vremena kada je Beograd svoju industrijsku budućnost gradio uz reku i železničke koloseke, a zatim preko istih tih koloseka uspostavio novu vezu sa Banatom i Evropom.

