Nisu sve moje palate građene za kraljeve. Neke su nastajale zahvaljujući ljudima koji nisu nosili krunu, ali su imali bogatstvo, ugled i želju da iza sebe ostave nešto što će nadživeti njihovo vreme.
Jedna takva palata stoji u Studentskom trgu, na broju 1. Njena raskošna fasada, visoki prozori i ukrasi podsećaju na doba kada sam se polako oslobađao orijentalnog izgleda i počinjao da ličim na evropske prestonice.
Danas je poznajete kao Kapetan Mišino zdanje.
Ali njena priča počinje mnogo pre nego što je postala dom nauke.
Počinje sa jednim dečakom koji je odrastao uz Dunav.
Zvao se Miša Anastasijević.
Rođen je 24. februara 1803. godine u Poreču, dunavskom naselju koje se nalazilo na prostoru današnjeg Donjeg Milanovca. Odrastao je u skromnim okolnostima, a već kao dete upoznao je težinu rada i neizvesnost života u Srbiji početkom XIX veka.
Vremenom je postao jedan od najbogatijih ljudi Kneževine Srbije. Trgovao je solju, razvijao poslove duž Dunava i stekao ogromno bogatstvo. Zbog svojih poslova i položaja dobio je titulu dunavskog kapetana, po kojoj je ostao upamćen kao Kapetan Miša.
Njegovi trgovački poslovi povezivali su Srbiju sa velikim evropskim tržištima. Imao je brodove, skladišta, poslovne saradnike i razgranatu trgovinu koja mu je omogućila da stekne imetak kakav je malo ko u tadašnjoj Srbiji mogao da zamisli.
Ali novac nije bio jedino što je želeo da ostavi iza sebe.
Sredinom XIX veka moj grad se menjao. Ulice su još nosile tragove osmanskog vremena, a nove građevine polako su menjale njegov izgled. Srbija je gradila državne ustanove, škole i kulturni život, dok su imućni trgovci i građani počinjali da podižu reprezentativne kuće.
Kapetan Miša odlučio je da sagradi jednu od najlepših.
Radovi su započeti 1857. godine, prema projektu češkog arhitekte Jana Nevole, koji je u to vreme radio u Srbiji. Gradnja je završena 1863. godine.
Prvobitna namera bila je drugačija od one koju je zdanje kasnije dobilo.
Miša Anastasijević želeo je da podigne raskošnu palatu koja bi bila povezana sa njegovom porodicom i njenim društvenim položajem. Njegova ćerka Sara bila je udata za Đorđa Karađorđevića, Karađorđevog unuka, pa je u vreme političkih nadmetanja postojala i mogućnost da zdanje jednog dana dobije dvorsku namenu.
Međutim, političke prilike promenile su se pre nego što je palata završena.
Godine 1858, posle Svetoandrejske skupštine, na vlast se vratio knez Miloš Obrenović. Planovi povezani sa mogućim dolaskom Karađorđevića na presto izgubili su svoj politički značaj.
A Kapetan Miša je odlučio da njegova palata dobije drugačiju budućnost.
Poklonio ju je svojoj otadžbini.
Na pročelju zgrade ostao je natpis koji i danas govori o toj odluci:
„Miša Anastasijević svom otečestvu.“
Volim taj natpis.
Ne zato što je uklesan na jednoj od mojih najlepših građevina, već zato što govori o vremenu u kojem je jedan čovek odlučio da svoje bogatstvo pretvori u nešto što će služiti generacijama koje nikada neće upoznati.
Kada je zdanje završeno, bilo je među najreprezentativnijim građevinama u Beogradu.
Njegova arhitektura spojila je elemente romantizma, renesanse i gotike. Bogato ukrašena fasada, dekorativni detalji, istaknuti centralni deo i skladna kompozicija činili su ga gotovo neobičnim u odnosu na okolne kuće.
Zamislite moj Studentski trg u to vreme.
Nije bilo današnjih automobila, gradskog saobraćaja ni visokih zgrada koje su kasnije promenile izgled okoline. U blizini se nalazila Velika pijaca, a prostor oko nje bio je ispunjen trgovcima, zanatlijama, kupcima i svakodnevnom gradskom bukom.
Iznad tog živog, često neurednog prostora uzdizala se nova palata.
Kao nagoveštaj jednog drugačijeg Beograda.
U nju se 1863. godine uselila Velika škola, naslednica Liceja i jedna od najvažnijih obrazovnih ustanova tadašnje Srbije.
Od tog trenutka Kapetan Mišino zdanje postalo je mesto na kojem su se školovale generacije srpskih intelektualaca.
Njegovim hodnicima prolazili su studenti, profesori, naučnici i budući državnici. U učionicama su se vodile rasprave o pravu, filozofiji, prirodnim naukama, istoriji i društvu. Mladi ljudi dolazili su iz različitih krajeva Srbije, noseći sa sobom knjige, ambicije i nadu da će obrazovanjem promeniti sopstveni život.
A ja sam ih posmatrao.
Video sam kako ujutru žure prema predavanjima, kako zastaju ispred ulaza, razgovaraju o profesorima i ispitima, raspravljaju o politici i budućnosti zemlje.
Zdanje nije bilo samo škola.
U njegovim prostorijama delovale su i druge značajne ustanove, među kojima Narodna biblioteka, Narodni muzej i Srpsko učeno društvo, prethodnik današnje Srpske akademije nauka i umetnosti.
Tako su se pod jednim krovom susretali obrazovanje, nauka i kultura.
U vreme kada Srbija još nije imala razvijenu mrežu velikih javnih zgrada, Kapetan Mišino zdanje pružilo je prostor ustanovama koje su oblikovale njen intelektualni život.
U njegovoj svečanoj sali održavani su važni skupovi, predavanja i kulturni događaji.
Godine 1864. u njemu je održana osnivačka skupština Društva srpske slovesnosti naslednog Srpskog učenog društva, koje je nastavilo rad na razvoju nauke i kulture. U zgradi su održavane i sednice Narodne skupštine.
I tako je palata koju je jedan trgovac namenio svojoj otadžbini postala mesto na kojem se nije samo učilo o Srbiji.
U njoj se učestvovalo u njenom oblikovanju.
Godine 1905. osnovan je Univerzitet u Beogradu, a Velika škola prerasla je u univerzitetsku ustanovu. Kapetan Mišino zdanje postalo je sedište Rektorata, čime je njegova uloga u obrazovanju dobila novo značenje.
Od tada je prošlo više od jednog veka.
Menjale su se države, zastave, politički sistemi i generacije. Dolazili su ratovi, razaranja i obnove. Moj grad je rastao, a Studentski trg se menjao zajedno sa njim.
Ali Kapetan Mišino zdanje ostalo je na svom mestu.
Tokom Prvog svetskog rata zgrada je pretrpela oštećenja, kao i mnoge druge moje građevine. Posle rata obnovljena je i nastavila da služi univerzitetskom životu.
Ni Drugi svetski rat nije zaustavio njenu istoriju. Posle oslobođenja Beograda nastavila je da bude jedno od najvažnijih središta visokog obrazovanja u zemlji.
Godine 1979. proglašena je spomenikom kulture od izuzetnog značaja.
Danas je u njoj Rektorat Univerziteta u Beogradu.
I dalje se u njenim prostorijama donose odluke važne za univerzitetski život, održavaju svečanosti, akademski skupovi i događaji koji povezuju prošlost i budućnost obrazovanja.
Ali ono što ovu zgradu čini posebnom nije samo njena arhitektura.
Nije ni činjenica da je jedna od najlepših građevina iz XIX veka koje sam sačuvao.
Njena posebnost je u tome što je nastala kao privatna zamisao, a postala javno dobro.
Kapetan Miša Anastasijević mogao je da podigne palatu koja bi služila samo njegovoj porodici. Mogao je da je ostavi naslednicima ili da je pretvori u simbol sopstvenog bogatstva.
Umesto toga, ostavio ju je otadžbini.
A ona je u narednim decenijama postala dom hiljadama mladih ljudi koji su želeli da uče.
Kada danas prolazite Studentskim trgom, zastanite na trenutak ispred njenog pročelja.
Pogledajte prozore, ukrase i natpis iznad ulaza.
Zamislite Beograd iz 1863. godine, njegove uske ulice, pijacu u blizini i mlade studente koji prvi put ulaze u jednu od najraskošnijih zgrada tadašnje Srbije.
Zamislite profesore koji nose knjige pod rukom, rasprave koje traju do večeri i generacije koje u tim prostorijama otkrivaju svet.
Ja ih pamtim.
Pamtim Kapetana Mišu, trgovca koji je bogatstvo stekao na Dunavu.
Pamtim arhitektu Jana Nevolu i godine kada se palata podizala.
Pamtim Veliku školu, njene profesore i studente.
Pamtim nastanak Univerziteta 1905. godine.
I pamtim sve one koji su kroz njena vrata prošli sa željom da nauče nešto više nego što su znali kada su ušli.
Ja sam Beograd.
Imao sam mnoge bogate ljude, mnoge palate i mnoge građevine koje su nestale zajedno sa vremenom u kojem su nastale.
Ali Kapetan Mišino zdanje ostalo je.
Ne kao spomenik jednom bogatstvu, već kao dokaz da ono što čovek pokloni znanju može da traje duže od njegovog imena.
A kada danas pogledam natpis „Miša Anastasijević svom otečestvu“, znam da taj poklon još nije prestao da živi.
Jer dok god se u toj zgradi govori o nauci, obrazovanju i budućnosti, Kapetan Miša i dalje nešto daruje svom gradu.

