„Ludi Nasta“ je, prema beogradskom predanju, bio stvaran čovek — Anastas, odnosno Nasta, Cincarin sa Dorćola. Ali ovde odmah treba povući ručnu: priča je zanimljiva, ali nije čvrsto potvrđena istorijskim dokumentima. O poreklu izraza postoji više verzija.
Prema najpoznatijoj priči, Nasta je živeo u Beogradu početkom 19. veka i poticao iz ugledne trgovačke porodice koja je pomagala ustanicima. Posle sloma Prvog srpskog ustanka 1813. godine, kada je veliki deo srpskog stanovništva napustio Beograd pred povratkom Osmanlija, Nasta navodno nije hteo da ode.
Legenda kaže da su ga Turci, po ponovnom ulasku u grad, zatekli kako sam luta pustim beogradskim ulicama, peva, smeje se i doziva ljude. Pošto su zaključili da je lud i bezopasan, nisu ga ubili. Tako je, prema predanju, nastao izraz „Ludi Nasta“ — za čoveka koji radi nešto što drugima izgleda potpuno besmisleno, nerazumno ili suprotno svakoj logici.
A zašto danas kažemo „luda Nasta“?
Tu je stvar posebno zanimljiva. Starija verzija izraza bila bi „Ludi Nasta“, jer se priča odnosi na muškarca Anastas(a). Vremenom je, verovatno pod uticajem ženskog imena Anastasija, koje je bilo mnogo češće, Nasta u narodnom govoru dobio ženski rod. Tako je „ludi Nasta“ postao „luda Nasta“.
Međutim, postoji i druga priča: prema jednoj novijoj verziji, Luda Nasta bila je žena, Anastasija Dimitrijević, supruga trgovca Jovana Dimitrijevića, čiji je život navodno bio obeležen velikim porodičnim tragedijama. Ta verzija se, međutim, pojavljuje kao jedno od kasnijih tumačenja i nije dovoljno potvrđena da bi se mogla predstaviti kao istorijska činjenica.
Dakle, ako govorimo o beogradskoj legendi, najpoznatiji Ludi Nasta je muškarac — Anastas/Nasta sa Dorćola. I prilično je ironično što je čovek koji je, prema priči, odbio da napusti svoj Beograd danas ostao poznat upravo kao sinonim za „budalu“. Beograd mu je, izgleda, i posle dva veka ostao dužan makar malo poštovanja.

