Razvoj računara nije započeo pojavom elektronskih uređaja u 20. veku. Ideja o mašinama koje mogu automatski da obavljaju složene proračune mnogo je starija.
Engleski matematičar Čarls Bebidž početkom 19. veka pokušao je da reši problem grešaka u matematičkim tabelama. Takve tabele koristile su se u astronomiji, navigaciji i inženjerstvu, a njihovo ručno izračunavanje bilo je sporo i podložno greškama.
Godine 1822. predstavio je ideju diferencijalne mašine, mehaničkog uređaja koji bi automatski računao matematičke tabele.
Kasnije je razvio mnogo ambiciozniji koncept — analitičku mašinu. Njegov projekat predviđao je uređaj sa delovima koji bi imali funkcije slične memoriji i procesoru današnjih računara. Mašina je trebalo da koristi bušene kartice za upravljanje operacijama.
Posebno značajnu ulogu imala je Ada Lavlejs, ćerka pesnika lorda Bajrona. Godine 1843. objavila je opširne beleške o analitičkoj mašini, uključujući postupak za izračunavanje Bernulijevih brojeva.
Taj postupak često se opisuje kao prvi objavljeni računarski program namenjen mašini opšte namene. Ada Lavlejs je takođe razumela da računarske mašine mogu imati širu primenu od običnog računanja brojeva.
Bebidžova analitička mašina nikada nije u potpunosti izgrađena tokom njegovog života, ali su njeni principi postali važni u kasnijoj istoriji računarstva.
Tokom 20. veka razvoj elektronike omogućio je izgradnju računara koji su mogli da izvršavaju hiljade operacija mnogo brže od mehaničkih uređaja. Jedan od poznatih ranih elektronskih računara bio je ENIAC, javno predstavljen 1946. godine u Sjedinjenim Američkim Državama.
Od mehaničkih zupčanika i bušenih kartica do savremenih mikroprocesora prošlo je više od jednog veka. Ipak, osnovna ideja programabilne mašine potiče iz vremena kada elektronski računar još nije ni postojao.


