Postoje u Beogradu mesta na kojima čovek još može da čuje „dobar dan“ od nekoga ko mu nije ni rođak, ni prijatelj, ni službenik koji je za to plaćen. Jedno od njih je lift. Mala metalna kutija u kojoj se, između prizemlja i petog sprata, povremeno obnavlja ono što je nekada bilo poznato kao komšijski odnos.
Doduše, ne treba preterivati. Pozdrav u liftu nije dokaz da se ljudi vole. Pre će biti da je posledica činjenice da nemaju gde da pobegnu.
Na ulici možete da okrenete glavu, u prodavnici da gledate u telefon, na stepeništu da se pravite da žurite. Ali u liftu, naročito onom starom, beogradskom, u koji jedva stanu tri čoveka i dve kese iz samoposluge, morate da priznate da drugi ljudi postoje.
I tu počinje čitava drama savremenog gradskog života.
Nekada se u beogradskim zgradama znalo ko živi na kom spratu. Ne samo prezime, nego i ponešto što nije bilo naročito preporučljivo znati. Znalo se ko je dobio dete, ko se razveo, čiji sin nije završio fakultet iako je već sedam godina na trećoj godini, ko je kupio automobil, a ko ga je prodao da bi otplatio dugove. Informacije su putovale stepeništem brže nego što danas putuju internetom, s tom razlikom što ih niko nije mogao obrisati.
Komšinica sa drugog bila je svojevrsna novinska agencija. Nije imala akreditaciju, ali je imala prozor prema ulazu, dovoljno slobodnog vremena i izuzetno razvijen osećaj za javni interes. Njene vesti nisu uvek bile tačne, ali su uvek bile zanimljive. A to je, priznaćemo, osobina koju su od nje nasledili mnogi savremeni mediji.
Danas čovek može da živi deset godina u zgradi, a da za suseda zna samo da ima psa koji laje i automobil čiji alarm reaguje na promenu vazdušnog pritiska.
Prezime ne zna. Ime još manje. Ali zna kada se tušira, kada pomera nameštaj i koliko puta nedeljno naručuje hranu.
Savremeno komšijsko poznanstvo zasniva se na zvučnoj izolaciji, odnosno njenom odsustvu.
U takvim okolnostima lift je postao poslednja diplomatska misija među stanovima.
Ulazite, a unutra stoji čovek koga viđate već šest godina. Obojica kažete „dobar dan“, mada je osam uveče. Niko ne ispravlja grešku. Nije trenutak za sukob. Zatim gledate u brojeve iznad vrata kao da od njihovog redosleda zavisi bezbednost države.
Jedan, dva, tri.
Na trećem spratu nastaje neprijatna tišina.
Na četvrtom neko obično kaže:
„Baš je zahladnelo.“
To je jedna od najvažnijih rečenica beogradske civilizacije. Ona ne znači ništa, a omogućava da se razgovor završi bez posledica. Sagovornik odgovara:
„Jeste, bogami.“
I time su diplomatski odnosi uspešno obnovljeni.
Zanimljivo je da se u liftu nikada ne razgovara o stvarima koje zaista muče stanare. Niko ne pita zbog čega je hodnik već tri meseca u mraku, ko je ostavio stari frižider pored ulaznih vrata ili zašto se vrata zgrade ne zatvaraju. To su ozbiljne teme. Njima se bavi grupa stanara na telefonu, gde svako ima pravo na neograničenu količinu hrabrosti.
Tamo se ne kaže „dobar dan“.
Tamo se piše velikim slovima.
Grupa stanara predstavlja najviši stepen razvoja komšijske demokratije. U njoj se raspravlja o svemu, od zamene sijalice do moralnog stanja čovečanstva. Jedan komšija traži da se popravi interfon. Drugi smatra da je važnije ustanoviti ko ostavlja kese sa smećem pored kontejnera. Treći predlaže sastanak. Četvrti najavljuje da će sve prijaviti nadležnima. Peti pita ko su nadležni. Šesti napušta grupu.
Sijalica, naravno, i dalje ne radi.
A onda se svi sretnu u liftu.
„Dobar dan.“
„Dobar dan.“
Nema pomena o porukama od prethodne večeri. Kao da je grupa stanara neki paralelni svet u kome žive njihovi mnogo temperamentniji dvojnici.
Posebna kategorija su stanari koji u lift ulaze sa psima. Pas se, po pravilu, ponaša društvenije od vlasnika. Onjuši vas, pogleda, možda mahne repom. Vlasnik gleda u telefon. Pas je, dakle, jedini spreman za ozbiljniji međuljudski odnos, mada tehnički ne pripada ljudima.
Deca su još zanimljivija. Ona ne poznaju pravila liftovske diplomatije. Pitaju koliko imate godina, zašto ste ćelavi, zašto nosite toliku kesu i na kom spratu živite. Roditelji ih odmah ućutkuju, jer se u savremenom Beogradu smatra nepristojnim pokazivati interesovanje za druge ljude.
Dete bi da razgovara. Odrasli bi da stignu.
A stariji stanari?
Oni još pamte vreme kada je zgrada bila mala zajednica, a ne skup zasebnih teritorija sa zajedničkim računom za održavanje. Pamte komšiju koji je pozajmljivao alat, ženu koja je čuvala tuđu decu, zajedničko krečenje, selidbe u kojima su učestvovali ljudi iz celog ulaza i one čuvene tanjire koji su putovali od stana do stana, puni kolača, pa se vraćali sa nečim drugim.
Nije ni tada sve bilo idilično. Komšije su se svađale, ogovarale, prisluškivale kroz vrata i raspravljale oko zajedničkih prostorija. Ali su bar znale s kim se svađaju.
Danas je moguće da vas komšija prijavi upravniku zgrade, a da vas sutradan u liftu ljubazno pita na koji sprat idete.
Napredovali smo u organizaciji života, ali smo pomalo nazadovali u njegovom sadržaju.
Posebnu priču zaslužuje sam beogradski lift. U starijim zgradama on ima karakter, raspoloženje i sopstveno shvatanje radnog vremena. Ponekad se zaustavlja nekoliko centimetara iznad sprata, kao da želi da proveri koliko su vam kolena još sposobna. Ponekad odbija da dođe, iako svetli dugme kojim ste ga pozvali. Ponekad proizvodi zvukove zbog kojih čovek počinje da razmišlja o svojim životnim odlukama.
Na vratima stoji obaveštenje da je lift redovno servisiran.
To je umirujuće otprilike koliko i natpis „Ne brinite“ na vratima operacione sale.
U novim zgradama liftovi su drugačiji. Imaju ogledala, senzore, tiho zatvaranje vrata, prijatan glas koji najavljuje spratove i dovoljno prostora da se stanari ne moraju međusobno dodirivati. Čitava tehnologija usmerena je na to da se čovek oseća udobno dok izbegava drugog čoveka.
Ogledalo je tu naročito korisno. Umesto komšije, možete gledati sebe.
Uostalom, savremeni Beograd sve više liči na takav lift. Spolja blista, unutra svi gledaju u svoj odraz, a niko nije sasvim siguran ko upravlja kretanjem.
Ima, međutim, jedna situacija u kojoj nestaju sve društvene razlike među stanarima. To je trenutak kada lift stane između dva sprata.
Tada više nije važno ko ima veći stan, skuplji automobil ili bolje veze. Nije važno ni ko je predsednik skupštine stanara, a ko tri godine odbija da plati održavanje. Svi postaju ravnopravni putnici u metalnoj kutiji.
Odjednom počinje razgovor.
„Je l’ se ovo već dešavalo?“
„Jeste, prošlog meseca.“
„A koliko smo čekali?“
„Pa, jedno četrdeset minuta.“
„I niko nije popravio?“
„Kažu da jesu.“
U takvim trenucima komšije saznaju jedna o drugoj više nego tokom prethodnih pet godina. Razmenjuju telefone, pričaju o kvarovima, poslu, deci, zgradi, životu. Neko se našali. Neko ponudi bombonu. Neko prizna da se plaši zatvorenog prostora.
Četrdeset minuta kasnije, kada majstor otvori vrata, svi izlaze gotovo kao prijatelji.
Sutradan se sretnu ispred zgrade.
Jedan pogleda u telefon. Drugi požuri preko ulice.
Nema pozdrava.
I možda je upravo u tome čitava priča o današnjem Beogradu. Živimo jedni iznad drugih, jedni ispod drugih, jedni pored drugih, ali sve ređe jedni sa drugima. Delimo zidove, instalacije, krov, temelje i troškove. Ne delimo vreme. Zajednički prostor sveli smo na prolaz koji treba što brže preći.
Lift nas svakodnevno podseća da je za pristojnost dovoljno nekoliko sekundi, a za bliskost potrebno nešto više od zajedničke adrese.
Zato ne treba potcenjivati ono kratko „dobar dan“ između prizemlja i petog sprata. Možda je izgovoreno iz nelagodnosti, možda iz navike, možda samo zato što su vrata zatvorena. Ali je ipak izgovoreno.
U gradu u kome se ljudi sve češće mimoilaze kao da ne postoje, i to je nešto.
Samo je šteta što Beograđani moraju da uđu u lift da bi se ponovo sreli.
A još veća što ponekad lift mora da se pokvari da bi počeli da razgovaraju.



