Stres je postao toliko običan deo svakodnevnog života da se o njemu često govori kao o nečemu što se podrazumeva. Rokovi, gužve, finansijske brige, posao, porodične obaveze, neizvesnost i neprekidna dostupnost preko telefona stvaraju osećaj da čovek nikada nije sasvim završio dan. Problem nije u tome što stres postoji. Problem nastaje kada prestane da bude kratka reakcija na određenu situaciju i postane stanje u kojem organizam gotovo neprekidno funkcioniše.
Mozak je tada stalno na oprezu.
U trenutku opasnosti telo reaguje izuzetno brzo. Srce ubrzava rad, disanje se menja, mišići dobijaju više energije, pažnja se sužava i organizam se priprema da reaguje. To je drevni mehanizam koji je ljudima pomagao da prežive stvarne pretnje.
Danas, međutim, naš „lav“ često izgleda kao mejl sa naslovom hitno.
Organizam ne pravi veliku razliku između različitih izvora pritiska. Ako se stres ponavlja iz dana u dan, sistem koji je namenjen kratkotrajnoj zaštiti može ostati aktivan mnogo duže nego što je korisno.
Stres nije samo psihološki događaj
Kada kažemo da smo pod stresom, često mislimo na osećaj nervoze, napetosti ili zabrinutosti. Ali stres je istovremeno i fiziološki proces.
U njegovoj regulaciji važnu ulogu imaju mozak, nervni sistem i hormoni, posebno kortizol. Ove reakcije nisu same po sebi štetne. Naprotiv, kratkotrajni stres može poboljšati pažnju i pomoći čoveku da reaguje kada je potrebno.
Problem je hronična izloženost.
Kada telo nema dovoljno vremena da se vrati u stanje mirovanja, mogu se pojaviti problemi sa snom, koncentracijom, raspoloženjem i regulacijom apetita. Dugotrajni stres povezuje se i sa povećanim rizikom od brojnih zdravstvenih problema, uključujući kardiovaskularne i metaboličke poremećaje.
Zašto se čovek umori i kada ništa fizički nije radio
Jedna od čudnih osobina hroničnog stresa jeste to što može da iscrpi čoveka bez ikakvog velikog fizičkog napora.
Neko može provesti osam sati sedeći za računarom, a na kraju dana imati osećaj kao da je radio težak fizički posao. Mozak je tokom tog vremena obrađivao informacije, procenjivao probleme, očekivao nove zahteve i pokušavao da održi pažnju.
Kada se takav dan ponavlja mesecima, umor postaje deo svakodnevice.
Čovek često pomisli da mu treba još jedna kafa, još malo sna za vikend ili nekoliko dana odmora. Ponekad to jeste dovoljno. Ali ako se osnovni izvor stresa ne menja, organizam se posle kratkog predaha vraća u isti obrazac.
San koji ne uspeva da popravi dan
Posebno snažna veza postoji između hroničnog stresa i sna.
Čovek može biti fizički iscrpljen, a ipak teško zaspati. Misli nastavljaju da se vrte, problemi se vraćaju, a telefon je dovoljno blizu da novi sadržaj dodatno održi mozak aktivnim.
Nedostatak sna zatim povećava osetljivost na stres tokom narednog dana.
Tako nastaje začarani krug: stres otežava san, loš san povećava stres, a organizam sve teže pronalazi trenutak u kojem zaista može da se odmori.
Kada telo počne da govori umesto čoveka
Hronični stres ne mora uvek početi jasnim osećajem psihičke napetosti. Nekada se prvo pojavi kroz telo.
Glavobolje, napetost u vratu i ramenima, ubrzan rad srca, problemi sa varenjem, promene apetita i osećaj stalnog umora mogu imati različite uzroke, pa ih ne treba automatski pripisivati stresu.
Ali telo i mozak nisu odvojeni sistemi. Ono što čovek dugo potiskuje ili ignoriše može se istovremeno odražavati kroz različite fiziološke reakcije.
Zato je važno ne pretvoriti svaku glavobolju u dijagnozu „stres“. Medicina ipak zahteva više od popularne psihologije sa društvenih mreža.
Čovek koji nikada nije stvarno van posla
Poseban problem savremenog života jeste nestanak jasne granice između rada i odmora.
Nekada se rad završavao izlaskom iz kancelarije. Danas kancelarija može biti u džepu. Poruka stiže uveče, mejl vikendom, sastanak se zakazuje tokom odmora, a čovek može biti fizički kod kuće dok je mentalno i dalje na poslu.
Takva stalna dostupnost stvara osećaj da nikada nije pravi trenutak za potpuno isključivanje.
Organizmu, međutim, nije potrebna samo promena aktivnosti. Potrebna mu je mogućnost da izađe iz stanja stalne pripravnosti.
Šta zaista znači oporavak
Oporavak od hroničnog stresa nije isto što i nekoliko sati provedenih uz telefon na kauču. Ako mozak tokom tog vremena neprestano dobija nove informacije, obaveštenja i sadržaje, telo možda jeste nepomično, ali sistem nije nužno odmoran.
Zato su važni san, fizička aktivnost, socijalni kontakti, vreme bez stalnih zahteva i, kada je potrebno, stručna pomoć.
Kod ozbiljnog i dugotrajnog stresa razgovor sa psihologom ili psihijatrom nije znak slabosti. To je način da se problem tretira kao zdravstveni problem, a ne kao lični neuspeh.
Kada stres postane hroničan
Stres nije moguće, niti bi bilo zdravo, potpuno ukloniti iz života. On je normalan deo ljudskog iskustva. Cilj nije napraviti život bez problema, već omogućiti organizmu da se posle opterećenja vrati u ravnotežu.
To je razlika između stresa koji prolazi i stresa koji postaje način života.
Mozak je napravljen da prepozna opasnost i reaguje. Nije napravljen da svakog dana živi kao da će se nešto loše dogoditi za pet minuta.
Zato hronični stres nije samo pitanje toga koliko imamo obaveza. On je pitanje koliko dugo naš organizam ostaje u stanju pripravnosti.
A telo koje je stalno spremno za nešto što nikako da se dogodi, pre ili kasnije počinje da plaća cenu.
Foto: Ilustracija/ pixabay
